kad mladosti je mirisala na neke aprile,
i sve je delovalo beskonacno dugo,
kao kise koje su nad gradom lile.
Bila su to neka druga vremena,
gde se ljubav u pogledima skrivala,
i jutra se budila uspavana, cedna,
kao deca sto su bajke snivala.
Bili su to neki drukaciji dani,
raspukli u nama ko prezreli narovi,
pa neki ostali slucajno neubrani,
zaboravljeni ko neotpakovani darovi.
Bilo je to ono... zbog cega smo nekad setni
i pomislimo da nam je da se bar ponekad vrati,
pa da bar jos jednom budemo decije sretni,
a da li bi bili ili ne bi... Bog ce ga znati.
Bilo je i vise nikada biti nece,
i nekako sad drugacije april mirise,
jos samo u dusi ostalo je to prolece,
da nas ponekada seti i nista drugo vise.
Нема коментара:
Постави коментар